INTEGRATIVNA DJEČJA PSIHOTERAPIJA

TERAPIJA IGROM I KREATIVNIM IZRAŽAVANJEM

DJEČJE IGRE NISU SAMO IGRE, NEGO IH TREBA SMATRATI OZBILJNOM DJEČJOM DJELATNOŠĆU.

Michel Eyquem de Montaigne

Svako dijete se tijekom odrastanja suočava s brojnim izazovima zbog kojih povremeno može imati potrebu za stručnom podrškom u cilju:

  • jačanja samopouzdanja i samopoštovanja
  • izgradnje pozitivne slike o sebi
  • prepoznavanja i primjerenog izražavanja osjećaja
  • prevladavanja strahova
  • izgradnje kvalitetnih odnosa s djecom i odraslima
  • učenja konstruktivnih načina nošenja sa stresom
  • ostvarivanja školskog uspjeha u skladu s vlastitim mogućnostima
  • osamostaljivanja i sl.
U određenim situacijama, kao što su:

  • problemi u doživljavanju i ponašanju (anksioznost, napadi panike, depresivnost, agresija prema sebi i drugima)
  • adolescentna kriza, rizična ponašanja mladih, problemi u školovanju
  • narušeni obiteljski odnosi (sukobi u obitelji, razvod braka roditelja)
  • izloženost zanemarivanju i/li zlostavljanju (fizičko, emocionalno, seksualno)
  • krizni događaji (gubitak bliske osobe, nesreće, bolest)
  • odvajanje od biološke obitelji (život u instituciji, udomiteljskoj obitelji ili alternativnim oblicima izvanobiteljske skrbi)
  • posvojenje i sl.

stručna podrška nije samo poželjna, već nužna za daljnji razvoj i dobrobit djece i mladih.

NEOVISNO O POVODU UKLJUČIVANJA U TERAPIJU, DJECI I MLADIMA SE PRISTUPA NA KREATIVAN I NENAMETLJIV NAČIN KOJI ANGAŽIRA NJIHOVE POTENCIJALE ZA SAMOIZLJEČENJE, A TERAPEUTI IM OSIGURAVAJU UVJETE U KOJIMA TO MOGU OSTVARITI!


Play terapija po metodi igra „Svijet“ (Polcz Alaine)

Igra „Svijet“ je individualni oblik rada s djecom u kojem se koriste namjenski osmišljene terapijske igračke. Set igračaka sadrži preko 300 figura koje predstavljaju „svijet u malom“, odnosno obuhvaća figure ljudi, životinja, biljaka, građevina, prijevoznih sredstava, namještaja i ostalih predmeta iz svakodnevnog života. Dijete u igri odabire figure kojima gradi „svoj svijet“. Nastali svijet potom zajednički istražujemo i u njemu razvijamo igru. Sam proces gradnje često rezultira emocionalnim rasterećenjem djeteta, a terapeutima pruža uvid u njegovo trenutno stanje i potrebe. U igri koja slijedi, dijete može animirati sve figure i odigrati različite scenarije koji su odraz njegovih proživljavanja. Svakim idućim „Svijetom“ dijete je sve bliže slici rješenja problema s kojima se suočava u realnom životu, što ga vodi promjenama i u svakodnevnom funkcioniranju.

Dječja psihodrama (Hanna Kende)

Dječja psihodrama je grupni oblik rada u kojem se koriste kreativne aktivnosti, kostimiranje i gluma za doticaj s djetetovim „unutarnjim svijetom“. Psihodramski susret počinje kreativnom aktivnošću koja potiče djecu na slobodne asocijacije i ulazak u svijet fantazije u cilju osmišljavanja zajedničke priče. Djeca se potom kostimiraju u odabrane likove, a terapeuti u uloge koje im je dodijelila grupa. Na sceni nalik kazališnoj slijedi odigravanje dogovorenog scenarija. Psihodramska igra pruža djeci neograničene mogućnosti izražavanja autentičnih potreba i njihovog simboličnog zadovoljenja. Stoga takva iskustva mogu djelovati emocionalno rasterećujuće, odnosno katarzično. Na taj način djeca osnažuju svoje kapacitete za samokorekciju i samokreaciju, što se odražava na njihovo cjelokupno funkcioniranje.

Winnicottove šaralice (Donald Winnicott)

Winnicottove šaralice koristimo u individualnom radu s djecom i odraslima. Riječ je o projektivnoj tehnici u kojoj terapeut i klijent „razgovaraju“ putem crteža. Dovršavajući jedan drugom započetu šaralicu vode dijalog u kojem klijent otkriva svoje potrebe, a terapuet mu na simboličan način odgovara na njih. Zanimljivo je da se crtanje pritom odvija zatvorenih očiju, a verbalna komunikacija svodi na svega nekoliko riječi. To rezultira posebnim ugođajem u kojem se produbljuje odnos povjerenja i razumijevanja. Klijent potom sastavlja priču na temelju niza nastalih uradaka, u kojoj se kriju odgovori ili novi pogledi na aktualna zbivanja i pitanja koja zaokupljaju klijenta.

Leunerova vođena imaginacija (Hanscarl Leuner)

Leunerovu vođenu imaginaciju koristimo u individualnom radu s adolescentima i odraslima. Različitim tehnikama opuštanja terapeut uvodi klijenta u relaksirano stanje, nakon čega potiče njegovu maštu na stvaranje tzv. unutarnjih slika. Klijent pritom može, ali i ne mora imati zatvorene oči, a kada mu se prizor pojavi zajedno kreću u njegovo istraživanje. Tijekom ovog procesa terapeut je suputnik koji vodi i potiče klijenta na suočavanje s preprekama na koje nailazi. Time dobiva uvid u klijentove potrebe i unutarnje konflikte, a terapijskim intervencijama omogućuje njihovo zadovoljenje odnosno razrješenje. Po završetku vođene imaginacije, klijent ima priliku uprizoriti svoj doživljaj crtežom i produbiti samospoznajni proces.

Individualna psihodrama (R.T. Krüger)

Individualna psihodrama je iznimno učinkovita metoda psihoterapijskog rada s adolescentima i odraslima. Njezinoj atraktivnosti doprinose različiti projektivni rekviziti, čijom kreativnom manipulacijom klijent zorno prikazuje svoje intrapsihičke sadržaje. Drugim riječima, važne misli, osjećaji i odnosi koje klijent povezuje s aktualnom problematikom doslovno postaju dio fizičkog prostora, što znači da se mogu jasnije sagledati. Promjenom prostorne i vremenske perspektive terapeut vodi klijenta uviđanju uzroka unutarnjeg konflikta, ali i mogućnosti njegovog razrješenja. Stoga rad ovom metodom za klijente predstavlja upečatljivo iskustvo koje vodi brojnim uvidima, a istovremeno osnažuje za životne promjene.

Cooping cat i pas cat

Cooping cat i pas cat su kognitivno bihevioralne tehnike u tretmanu dječje anksioznosti i depresije. Polaze od pretpostavke da je naše ponašanje uvelike uvjetovano načinom na koji interpretiramo situacije ili događaje. U tom smislu, anksiozne i depresivne reakcije kod djece i mladih mogu biti rezultat naučenih obrazaca mišljenja. To istovremeno znači da je disfunkcionalne obrasce moguće mijenjati, odnosno učiti nove. Stoga ovim tehnikama terapeut na strukturiran i pristupačan način poučava dijete svojevrsnom discipliniranju vlastitih misli. Uvježbavajući ih, dijete se priprema za konstruktivno suočavanje s izazovima i potencijalno stresnim situacijama. To povećava vjerojatnost pozitivnih iskustava te se odražava na djetetovo samopouzdanje i sliku o sebi.